HIPSTERI: Buntovnici skupog imidža

Hipsteri su koliko god delovali lokalno, postali internacionalni pokret, i zagazili u mejnstrim, počeli da liče na druge, i time pogazili jedan od svojih principa – etiketiranje

Izgleda da nije lako biti, odnosno deklarisati se kao hipster, barem ovde kod nas. A to i ne treba da čudi, jer sve što je na neki način različito, upakovano drugačije, još uvek ne nailazi na odobravanja širkoh narodnih masa u zemlji Srbiji. Upravo zbog toga i hipsteri nerado govore da su hipsteri, a ipak to jesu. Prepoznati hipstera nije teško, prvenstveno ih “odaje“ stajling – uglavnom nose ležerne pamučne majice, džempere, marame ili šalove oko vrata, uske retro farmerice, velike naočare bez dioptrije (a često i bez stakala), i retro patike. Zbog ovakvog imidža, oni su često ismejavani, ali i prozivani da naginju ka homoseksualizmu. Čak je na Fejsbuku svojevremeno osnovana i grupa pod nazivom „Beogradski hipsterski šljam“, koji poziva na linč prpidanike ovog pravca. To i ne treba da čudi, jer kod nas uglavnom sve što je drugačije „treba da se pobije“…

Velike polemike se vode oko filozofije hipstera, koja se pre svega svodi na kritiku društva, korporacija, etiketiranja bilo čega, ali i u paradoksalnosti – jedan od primera je težnja da se deluje opušteno dok je istovremeno prisutno opterećenje sa imidžom, ali i prisvajanje simbola drugih podkulturnih grupa. Takođe, hipsteri su na meti kritičara – kulturologa, sociologa i zato što su izgubili „svoju nezavisnost i postali prepoznatljivi modno – muzički pravac“.

MIKS STILOVA Nije jednostavno definisati i podkulturu hipstera, jer njima je svojstveno da prisvajaju različite stilove, ukuse, ponašanja, zbog toga kulturolozi kažu da hipsterizam ne može biti definisan kao čist pravac. Jelena Đorđević, profesorka sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu kaže za NIN da sve podkulture ukoliko se taj pojam shvati u širem smislu reči nose snažan simbolički naboj i pokušavaju da ukažu na svoju specifičnost, definišu svoj identitet, i svoja verovanja, a time i izdvajanje od onoga što se smatra opšteprihvaćenim. „Što se hipstera tiče postavljam jedno pitanje. Ako vam ja kažem da sam belkinja koja pripada srednjoj klasi, obrazovana, volim alternativnu muziku, kritična prema savremenom svetu, ekološki svesna, pazim na ishranu, pijem lokalna piva, pušim evropske cigarete, zanosim se romantičnom slikom Če Gevare, sanjam da nosim tesne farmerke i jarke boje, ali ne mogu zbog viška kilograma – da li biste rekli da sam ja hipster? Ne biste. Zato mislim da je ono što se naziva retro jedan od normalnih procesa kojima je oduvek bilo sklono svako društvo, a to je da se ‘stare’ ideje ponavljaju u izmenjenom obliku jer je proizvođenje novina neprekidno nemoguće, a često i besmisleno. U tom smislu je hipsterski retro način traganja, revizija i naravno način da se kaže da ovo što se danas plasira kao novina ne vodi srećnoj budućnosti. Zato oni i nisu potkultura, već sastavni deo šireg globalnog nezadovoljstva i potrebe da se to nekako svojim životom da na znanje“.

Negiranje samog sebe, odnosno grupe kojoj pripadaju, načinu života, može da se povede kao jedna od karakteristika hipstera, ovaj fenomen je zanimljiv i Marku Grifu iz Njujork Tajmsa. „Kada sami pripadnici hipsterizma ne smatraju sebe hipsterima i to baš oni isti koji nose uski džins i velike naočare, a okupljaju se u malim enklavama velikog grada, ne podržavajući ništa što je mejnstrim – pa ko su onda hipsteri, ako ni oni sami sebe ne smatraju istim? Ko su onda oni ljudi koji na pokušaj da se proglasi nepostojećom jedna subkultura stvaraju bunt i čine veoma jaku kontrakulturu?“

REBUS Ko su hipsteri, odnoso misteriju hispterskog života i bivstvovanja pokušali smo da otkrijemo u razgovoru sa njima. I odmah smo naleteli na rebus. Naime, NIN-ovi sagovornici jesu, a nisu hipsteri, odnosno, oni to jesu kada nisu, a mogu da budu. Ko razume, shvatiće. I osnovna misija hipstera u Srbiji je problematična, evo kako je objašnjava Petar Cvetković Krstev (ne)hipster: „Zapravo pojam nemam šta je naša misija. Nisam siguran ni u svoju osnovnu misiju, a kamoli u onu celog pokreta. Ja sam zapravo najveći nehipster među hipsterima, a najveći hipster (ako na kraju pristanem na to) među nehipsterima.». A o brojnosti i snazi pokreta, naš sagovornik kaže: „Ne znam koliko ima hipstera kod nas. Trebalo bi da se okupljaju u KC Grad, barem tako kaže moj prijatelj koji pljuje po publici na nastupu Chinawoman kad me je i prozvao jednim od njih samo zato što sam ih uzeo u odbranu, a to sam učinio jedino jer su napadi, ne samo njegovi, bili besomučni, pa kao odgovor“.

I Branko Đurković, „svakako drugačiji“, za NIN otkriva šta je zapravo osnovna misija hipstera: „To je želja omladine, iz različitih ekonomskih slojeva, da se ustoliče na zajedničkom socijalnom položaju. Hipsteri sebe ne smatraju/nazivaju hipsterima i ako ih ima sve više čak i u manjim mestima. Okupljaju se u manje poznatim klubovima i u okviru svoje ‘zajednice’ su veoma povezani“.

Jedino što se pouzdano zna i vidi je to da savremeni hipsteri drže do izgleda ( i to je misija ), a to su primetili i veliki modni brendovi, poput Hugo bosa, čije je ovogodišnja modna kolekcija proleće leto posvećena upravo ovoj podkulturnoj gurpi. Ašok Murti, stilista, kaže za NIN da odeća, način odevanja zauzima veoma važno mesto u hipsterskom svetu: „Svaka grupa koja je formirala svoju životnu filozofiju, a hipsteri to jesu, imaju vizuelne znakove prepoznavnja. Pritom, koliko god oni insistiraju na tome da ne žele da budu opterećeni modom, i da njihov nenametljiv odabir predmeta koji biraju više prema nekim intelektualnim izborima nego prema estetskim, u suštini oni su jedan od velikih generatora u modnoj industriji“. Naš sagovornik dodaje da su hipsteri uklopili odeću iz pedesetih i osamdesetih godina, i da je njihov stil izrazito urban i intelektualan, što je kontrapunkt čistom, sportskom stilu.

Očigledno, hipsterizam je postao trend. Hipsteri su koliko god delovali lokalno, postali internacionalni pokret, ali su, mora se priznati, jednim delom svoje filozofije zagazili u mejnstrim, počeli da liče na druge, i time pogazili jedan od svojih principa – etiketiranje.

Počeci

Potkultura hipstera pojavila se u Sjedinjenim Američkim Državama u periodu od 1940. do 1950. godine. Činili su je pojedinci bele rase, iz srednje i više srednje klase, koji su slušali džez muziku i bluz; koristeći lake droge i iskazujući naklonost ka homoseksualnosti, oni se nisu doživljavali prihvaćenima u okviru svog društva. Ali za razliku od samih hipstera, čija se potkultura vremenom gasila, njihov način odevanja su prihvatili i nadahnuli se istim, pre svih ostalih, hipici. Dve decenije kasnije, usledila je potkultura hipika, a sa njom naročit stil i novi modni talas. Početkom devedesetih pojavili su se hipsteri, nalik današnjim.

( Autor: Miljan Paunović, NIN, april 2012.)